Sam svoj (ne)prijatelj

Ovih dana nešto intenzivno razmišljam o tkz. ljudskoj nesvijesti. Cime je uzrokovana, kako je prevazici i mnoštvo drugih pitanja…

Razmišljam, takode, šta je to što nas ljude stalno tjera da jedne druge napadamo, kritikujemo, analiziramo, odnosno bukvalno da jedni drugima ne damo mira.
Homo homini lupus, kaže poznata latinska izreka ili u prevodu „covjek je covjeku vuk“ i mislim da pogada u „suštinu“ stvari. Svako od nas je barem jednom u životu nekom drugom nešto ucinio što nikad nebi želio da njemu neko ucini i svako od nas je barem jednom u životu iskritikovao nekoga zbog necega zbog cega bi svako drugi imao punu osnovu da iskritikuje njega samog.
Ali zbog cega onda cinimo takve stvari i zbog cega imamo tu nevjerovatnu potrebu da sudimo nekome za ono za šta nemamo niti pravo, niti znanje i zbog cega sebi umišljamo da to isto imamo?

Lažna licnost

Da ne ulazim sada u gnosticke i metafizicke definicije i podjele ovih pojmova reci cu samo da sam odavno spoznao da nama ljudima vlada jedna „lažna licnost“. Ovdje cu pokušati objasniti kako sam je ja licno shvatio i doživio.
Možda bi pravilniji izraz za ovaj pojam bio licnost, bez onog lažna, jer imajuci u vidu da je naše pravo i istinsko bice naša suština, a da je vec poznata gnosticka podjela covjeka na licnost i suštinu, cini se kao višak ono „lažna“.
Medutim, definisali mi to na ovaj ili onaj nacin u svakom slucaju naša licnost je lažna, jer je ona bukvalno štit ili prepreka suštini da preuzme vodstvo nad našim bicem.
Meni prvo što pada na pamet kad razmišljam o ovim pojmovima jeste da je ta (lažna) licnost kao neko strano tijelo koje se nalazi u meni, koje me u potpunosti kontroliše i cini da se ja ponašam, osjecam i živim kao neko drugi a ne onako kako bih JA zaista trebao i htio.
Vidim je kao nešto što me drži što dalje ne samo od istinske i jedine pravilne suštine mog bica vec i od pravog znanja i spoznaje o samom sebi i svijetu koji me okružuje.

Ta lažna licnost me tjera da u nekim prilikama lažem, da budem neiskren, da manipuliram drugim ljudima i dogadajima. Tjera me da osjecam strah, strijepnju, ljutnju, bijes, da osjecam samovažnost i cini da imam mnoštvo kompleksa koji u meni stvaraju konfuziju i sumnju. Ono što je njena najjaca funkcija to je odbrana našeg ega i naše samovažnosti koji se uvijek ponašaju kao zasebna bica, kao nešto potpuno integralno i samostalno i koje na sve moguce nacine nastoji da se održi kao takvo po svaku cijenu.

Ovim lažnim, da tako kažem, bicem ega i samovažnosti gospodari naš um, cija buka i nekontrolisana bujica aktivnosti i djelovanja kontaminira cijelo naše bice cineci nas niskim i nesvjesnim robovima svojih potreba, želja i isprogramiranih strahova.

Naš um nas stalno tjera da se nepotrebno opterecavamo raznim analizama, zapažanjima i odbranama naše lažne licnosti, cesto stvarajuci iluziju o ugroženosti i neophodnoj i hitnoj potrebi za preduzimanjem raznih aktivnosti koje su najcešce bazirane na nesvjesnim i „nižim“ emocijama a gotovo svi strahovi koje osjecamo kao intenzivne strijepnje koje su usmjerene na neki buduci neizvjesni dogadaj cine od nas najobicnije mašine i pione sopstvene nesvijesti.
Ima li tome ikakvog lijeka?

Prvi korak

Prvi korak u našem sveukupnom izljecenju bi mogla biti svijest o postojanju necega stranog i nametnutog u nama cega bi trebali htjeti što prije da se oslobodimo.
Kažem „trebali“ jer nisam siguran da svi ljudi žele da se oslobode svoje „vještacke“ i lažne prirode i postanu bica kakva zaista jesu.

U poznatom filmskom hitu „Matrix“ brace Wachowski u jednoj sceni Morpheus daje Neo crvenu i plavu tabletu. On mora samo da odabere koju ce progutati, crvena ga vodi ka putu istine i samospoznaje a plava ga ostavlja duboko uspavanog u vlastitoj nesvijesti. Koliko nas bi zaista uzelo crvenu tabletu, ali da prije toga imamo i minumum svijesti koliko je visoka cijena uzimanja iste?
Budenje zaista nije za svakoga, volio bih kad se ova recenica nebi pogrešno razumjela vec kao realno i objektivno mjerilo opšteg stanja ljudske populacije.

Dakle prvo što bi trebali „uciniti“ jeste da postanemo svjesni „smeca“ u nama. Smeca koje se sastoji od naše lažne licnosti, od mnoštva naših malih, jadnih, uplašenih ili iskopleksiranih „JA“, o nedostatku jednog cvrstog i sveprožimajuceg „JA“ koje bi cinilo osnov i temelj našeg bica.
Ako necega nismo svjesni kako onda možemo toga da se i oslobodimo i protiv toga se borimo? Naravno, pod uslovom da prvo istinski želimo i hocemo da se oslobodimo…

Nacini

Nacini su raznovrsni. Da li govorimo o nekom konkretnom ucenju, vjeri, tehnici, necemu drugome ili samo obicnom traganju po literaturi, pravcima mi govorimo o svakom pojedinacnom i individualnom putu koji je „svetinja“ i vrijednost prije svega za onog koji ga je preduzeo.
Poci cu od samog sebe.
Koliko sam se puta sprdao, ismijavao ili našalio na racun nekog drugog ko je stupio na svoj vlastiti put, kakav god da je?
Nažalost dosta puta.
S druge strane dosta puta sam to isto i ja doživio od nekog drugog, šta nam to govori?
U moru ljudske nesvijesti i prezahtijevne materijalisticke egzistencije u kojoj egzistiramo mi se vrlo cesto odlucujemo da svoju pažnju i energiju poklanjamo i usmjeravamo ka drugima koji se ponašaju, govore, razmišljaju, vjeruju ili preduzimaju drugacije stvari nego mi.
Nije nam nikakav problem nekome reci, napisati na blogu ili forumu da je neko i ono što govori i piše obicna glupost i uz to se nahraniti tudjom i svojom nesvijesti, ali ono što je od svega najgore to je da vrlo vješto i sofisticirano zavaravamo same sebe da smo nešto ili nekoga shvatili i spoznali u toj mjeri da sasvim slobodno i lagodno iznosimo duboke analize necijeg ponašanja i rada.

Zašto nam smeta što neko drugi vjeruje, voli ili cita ono što mi sami ne volimo ili ne praktikujemo i zašto se stalno borimo protiv vjetrenjaca?
Ubijedili smo same sebe, u jednom trenutku našeg postojanja, da smo nešto razumjeli, shvatili i spoznali i da nam to daje za pravo da od drugih otimamo i krademo energiju tako što cemo na njih usmjeriti svoju nepotrebnu pažnju i kritiku umjesto da nas obuzme svijest o neophodnosti usmjeravanja te pažnje i kritike na same sebe, odnosno tamo gdje nje najviše i nedostaje.

Ali možda sam prethodnom konstatacijom i dao dobar dio odgovora na pitanje koje se iznova i iznova ponavlja, tj. na „ZAŠTO“.

Baš ZATO da mi nebi tu pažnju, energiju, volju i svijest usmjeravali na same sebe i borbu protiv samih sebe.
Borbu protiv koga?
Protiv svoje lažne licnosti i sveg smeca koje nama vlada. Sad mi se odgovor cini malo razumljivijim…

U mnogim slucajevima ljudi, umjesto da nastoje da postanu što svjesniji svojih nedostataka i svih loših stvari od kojih je sastavljena ta naša lažna licnost, okrecu glavu kao od „pravog“ smeca i nastoje da ne vide i zaborave.
Ono što se pravimo da ne vidimo nece samo tako nestati, a što želimo da zaboravimo nas nece ostaviti na miru samo zbog toga što mi želimo da toga nema.
Uz to možemo slobodno da fantaziramo o nekoj uzvišenoj ljubavi koju bi trebali da širimo, ali ta ljubav za koju mislimo da je imamo i da je trebamo izgradivati raznim tehnikama ili „nasilnim“ i vještackim pokušajima mijenjanja vlastite svijesti ce biti „umotana“ u naše strahove, podlosti, neiskrenosti i komplekse koje još uvijek imamo i nosimo duboko u nama, a od kojih smo prethodno okrenuli glavu u nastojanju da ih zaboravimo.

Jednom davno kao tinejdžer sam se bio napio sa jednim prijateljem koji je pod uticajem alkohola ustanovio da se jedna osoba, koja ga je zbog necega ranije strašno naljutila, nikako ne bi dobro provela da se tog trenutka nalazi u njegovoj blizini. Nakon što se otrijeznio ta osoba se vrlo brzo našla u njegovoj blizini, ali taj moj prijatelj je odjednom „zaboravio“ svoju odlucnost i hrabrost od prije neko vece.

Ja možda mogu sebe ubijediti koristeci ovu ili onu tehniku ili stimulaciju da osjecam i širim neku ljubav i spoznaju, ali šta poslije kad „dejstvo“ prestane i ja, kao i taj moj prijatelj, naglo zaboravim blagost i jasnocu tog trenutka.

Ali ako jednog dana uspijem da svoju svijest na ovaj ili onaj nacin, toliko unaprijedim da objedinim sva svoja mala i jadna „JA“ u jedno trajno i istinsko, svoju lažnu licnost zauvijek izbacim iz svog bica i probudim svoju duboko uspavanu suštinu, tad cu možda biti u stanju da tu ljubav osjetim toliko sveobuhvatno, toliko snažno i iskreno da mi nikad nece biti potrebna niti jedna dodatna „stimulacija“ da je aktiviram ili je se sjetim.

Pokušajmo da razumijemo da se najjaci neprijatelj nalazi baš u nama samima, to nije netko ko vjeruje u nešto u šta mi ne vjerujemo, to nije netko tko ima drugacije mišljenje nego mi, to nije ni netko tko se ni u cemu ne slaže sa nama.

Svi oni imaju svoj vlastiti put i svako naše nastojanje i želja da im nešto dokažemo, iskritikujemo ili ih pokušamo direktno ili indirektno navesti na naš vlastiti put predstavlja štetnu i destruktivnu manifestaciju našeg vlastitog ega i lažne licnosti, koji na taj nacin traže samo još jednu neiskrenu potvrdu i zaštitu svoje neprirodne i nasilne egzistencije.

Nije naše da nekome na nešto ukazujemo ili ga u necemu ispravljamo ako nas taj neko direktno za to ne zamoli ili nas jednostavno upita.

Naše je da se u potpunosti posvetimo radu na samima sebi, i na razmjenjivanju znanja i iskustava sa svima onima koji to žele i hoce.

Nasilna „penetracija“ u neciji „radni prostor“ nece nikome donijeti ništa dobro. Mi moramo konacno shvatiti da je taj njegov put samospoznaje njegov vlastiti i njegova svetinja, kakav god da se nama cinio i s jedne strane kako mi samima sebi ne bi trebali i smjeli dozvoliti da se uplicemo i miješamo u njegov, tako isto ne bi trebali i smjeli dozvoliti njemu da se uplice i miješa u naš i o tome, barem po meni, ne bi trebalo da postoji više nikakve diskusije i nejasnoca.

Neka svako cini i radi onako kako ON sam misli da treba, a ne onako kako MI smatramo da bi on trebao.
Mislim da nije teško za shvatiti.

AUTOR VIKTOR

Home - Kontakt